MAHALSKI PARAMETRI

Dok je mahalska kaldrma odjekivala pod njenim trošnim potpeticama prijeratnih cipela kupljenih na čekove, poklon za osamnaesti rođendan. Čula je kako se navlači zavjesa preko prozora kada se ona nađe ispod.Čula je  jedno poluglasno pih na njen račun, taman toliko glasno da ga ona čuje, da nju ujede za srce...

Ujedalo je tako godinama,  svaki dan, više puta sa različitih prozora, sporednih sokaka, mahalskog granapa -centra javne djelatnosti svih besposlenih, dokonih i zgubidanskih duša.

Znala je ona šta njih boli, interesuje, zanima, šta bi po cijenu svega da saznaju.E to što je njih boljelo, njoj je bilo centar svijeta, smisao u besmislu.

Živjela je ona tu od svog djetinjstva, znala svaku ulicu, sokak, svaki kamen u kaldrim stare čikme, znala je ljude, stare i nove.

...

Bila je jedna u majke i oca.Obrazovana, lijepa, odgojena...bila je i sada je,  ali joj se sada to ne pika.

Otac i majka poginuli na Pivari. Poslije njih ostala je sama. Prijatelji, poznanici, rodbina...sve je to bilo tu malo, kratko...poslije sve manje i poslije svega - niko. Ostavljena sama sebi. U kućici koja joj osta  iza roditelja, jedne prohladne večeri obećala je sebi da je život neće baciti pod noge, nego da će učiniti sve da postane sve ono o čemu su njeni roditelji sanjali.Toliko im bar duguje, toliko duguje sebi.

I uradila je sve. Bilo je teško, bila je i gladna i žedna, jela je tuđe otpatke sa stola u fakultetskoj menzi, krišom. Nosila je  prepravljenu,  staru garderobu, izdavala sprat kuće studenticama da bi mogla da se izdržava. Radovla se svakoj uplati, jednom godišnje,  od nekog rođaka iz Libije, kojeg nikada nije vidjela, ali ga je zamišljala kao svoga oca. Životarila. Bila više gladna nego sita. Ali isplatilo se. 

Završila je fakultet sa najvišim prosjekom.Dobila brzo posao u struci i počela svoj život onako ljudski, bez bjede, bez stida, ponosno kako je i zaslužila.I tada su pričali o njoj, zajedljivo, sa čuđenjem. Kako siroče može to samo? Bilo je pitanja, kopkanja i zanimanja. Nije im nikada govorila o sebi, koliko god da su naporni bili. Imponovalo joj je, na jedan određen način, da se mahala pita kako je ona to sve sama uspjela.Uživala je u svom uspjehu i nije  to zadovoljstvo htjela da dijeli sa drugima. Ali to nisu mahalski parametri.

U njih se nikada nije uklopila.

Ali sve bi joj to halalili, i ne bi bila ni prva ni posljednja, da jedno majsko predvečerje ne začuše dječiji plač iz njene kuće.Oči se izbečiše, podupla se broj iza zavjesa, nasta neka nesvakidašnja tišina koju je kvarila samo lupa avlijskih kapija znatiželjnih dušebrižnika.

I onda su došle godine pljuvanja pred njena vrata, bacanja smeća, ogovaranja na glas, ne onako ispotiha, vulgarni komentari, još vulgarnijih zgubidana sa flašom pive u rukama, koji ništa osim te boce nikada nisu ni grlili. Pokazivanja prstom na nju, ko god bi je vidio. Niko je nije pozdravljao ali su svi s njom pričali direktno, bez stida, bez pitanja i objašnjenja. A ona. Ljubila i grlila svom snagom malo klupko ljubavi, mirisala dubinom svih oceana njegovo biće i bila najsretnija žena na svijetu.Bila majka.

I niko od tih mahalskih moralnih vertikala nikada se nije upitao kako to ona rodi dijete, a nikada nije imala stomak? Kako rodi dijete da NIKO nije primijetio bremenitost njenog trbuha...kako? Kako se niko nije to upitao. Upitali su se mnoge druge stvari. Kreirali u svojim besposlenim glavama hiljadu i jednu verziju priče.

 Ko je otac, čije je dijete, koliko je poznata ličnost?

Nije se zamarala tim. Vrijeme je prolazilo a njen smisao života danas magistrira. 

Obula je one stare cipele, što je dobila za svoj osamnaesti rođendan, vjeruje da su joj sretne, bez obzira što više nisu nove i  lijepe, i što jedva u njima hoda.

Ušla je u prepun amfiteatar. Svi su joj čestitali, divili se njenom sinu, divili se njoj kako ga je odgojila.Suze su joj stajale u očima i čekale da sve prođe, pa da onda poteku kao bistri planinski potok koji nosi sve pred sobom.Htjela je tada da odnesu sva poniženja, svu bol, sve uvrede rečene i one prešućene.I otišlo je to...Sve nestalo tu pred njenim očima kada je vidjela kako mu svi aplaudiraju i kako mu svi čestitaju. Zna da ga nije ona rodila, i zna da je sav novac koji je imala dala da sredi papire da ga usvoji kao samohrana majka kada je imao pet dana, ali zna da ga voli svim svojim bićem i da je ona svoj san ostvarila.

A mahala neka postavlja parametre kome hoće, njoj neće,  jer parametar za svoju sreću ona je ispunila.