PRIČA O JEDNOM SLIKARU

Dok je Miljacka klizila kao ulje ispod svakog sarajevskog mosta i  ljudi obavljali svoje svakodnevne poslove. Dok je stari zanatlija udarao čekićem i hvatao ritam sa koracima prolaznika po staroj kaldrmi, dok su sunčeve zrake plesale svoj ples u  krošnji stare breze, i dok se svuda oko njega živio život u svim njegovim dimenzijama...on je drhtavim rukama držao haremske demire Careve džamije. Ruke male, dječačke, nedovoljno jake da dugo čuvaju težinu svog tijela, a oči nedovoljno hrabre da prate posljednji ispraćaj.

Pogled mu stoji kao  zakovan na  starim sofama i na bosanskom ćilimu koji ih prekriva. Taj ples šara, utkan u tu, naizgled običnu vunenu prostirku, vrti mu se pred očima, mami ga da priđe bliže, ali ipak ne uspijeva. Ruke mokre od znoja klize niz stare demire, ostavljajući mokar trag na željezu. Širi se  strah u očima, u duši... Očev pogled pun prijekora, prepoznaje mimo svih ostalih. Siječe ga poput  noža. Sramota mu obara pogled i on gleda u vrhove svojih cipela, prašnjavih od upornog penjanja uz zid harema da pogleda te zastrte sofe džamijske na kojim leži položen tabut. U  tom trenutku mu se čini da taj bosanski ćilim ima pretežak zadatak.

Dijete je, smrt mu je nešto sa čim se prvi put tog dana, te 1984. godine susreće tako jasno i tako jednostavno. Tu, pred njegovim dječijim očima, klanja se dženaza babinoj tetki. On od straha ne smije da uđe. Pogled mu je zakovan za sofe. Strah od jednostavnosti tog trenutka plaši ga još više. Sve je tako mirno. Ljudi skrušeno gledaju u vrhove svojih, abdestom umivenih stopala, ritmično pomiču svoje usne , učeći...Zna on i šta, ali on tamo ne smije.

Iza njegovih leđa sve puca od života , a ispred njega je sofa koja nosi teret tabuta prekrivnog čohom, tabut koji nosi sva dobra i manje dobra djela, jer svakako samo to na kraju ostaje. A ta sofa, ta stara sofa tako ponosno, tako dostojanstveno podnosi to sve. Divi se njenoj ljepoti, njenoj hrabrosti, onako dječije, naivno, kao to samo djeca znaju.

Sjeća se i dugog, mučnog razgovora sa babom poslije dženaze. Strah je prvi put njemu tada pokazao da je jači od stida. Rumen obraza pred očevim strogim pogledom i odmjerenim tihim riječima, ali jakim i da planine pomjere u djetetu, navele su tada Zekrijaha da shvati da nikada neće biti imam, iako se babo već ponosio budućim medreslijom. Nije htio tog dana da ga razočara još više i da mu kaže da on to nikada neće biti, jer ga smrt plaši,  i da mu halali ako neće ispuniti njegova  očekivanja, ali je obećao, negdje, duboko u sebi, tog dana, da će raditi ono što njegov babo voli i da će biti ponosan na njega.

                                                              ***

Bilo je  to isto podne kao i onda prije 30 godina. Dan sparan, trepti zrak, sve kao da stoji. Miljacka klizi, ne čuješ je da prolazi ispod Careve ćuprije. Pogledao je prema nebu da vidi da li ima oblaka i da li će neka kiša, blagodat Allahova, razgaliti sparinu,  kad je ugledao list koji se u tom trenutku odvojio od grane i  poletio. Pratio je njegov pad.To ustvari nije bio pad , bio  je to ples, ples sličan plesu zanesenog  derviša, koji je skinuo svoje crne odore i otresao sa sebe sve materijalno ovodunjalučko breme.

Ne obraćajući pažnju kuda hoda, ni kamo je krenuo, misli su mu bile negdje daleko. Razmišljao je o prolaznosti ovodunjalučkoj i sasvim slučajno ili možda i ne, našao se pred zidom harema Careve džamije.

Čudan osjećaj u grudima, stisla se, tu oko srca, neka čudna tegoba. Demiri haremski , isti kao i prije trideset godina, njegove ruke na njima, ali ne više dječačke.Vidi sve jasno jer se ne mora više penjati na vrhove prstiju.Gleda harem džamijski, prazan, čudan, pust...Ne osjeti babin prijekorni pogled, a sve bi na svijetu dao da ga još jednom počasti njime. Suza se u oku stisla i samo čeka da prelije rub i otisne se niz lice.

Sofe stare stoje usamljene, nepokrivene, neukrašene...nedostaje im bosanski ćilim. Zatvara oči da spriječi suzu ali i da pozove u sjećanje jedan sličan dan.Vraća se sve, tako jasno, tako istinito i stvarno.

Ne može unutra, ali ovaj put ne od straha.“Nezaposlenim ulaz zabranjen“ stoji na zidu.

Srce mu zatrepti kao djetetu kada ugleda igračku.

Silno želi da uđe, da vidi te sofe stare, da svojim rukama pređe preko njih i sa njih skine prašinu. I opet se osjeća kao bespomoćno dijete. Želi silno te sofe, želi baš njih. Zna da će ih zamijeniti novim, ljepšim, da će ih prekriti još ljepšim ćilimima, ali NE...On želi baš te.

Tog dana odlazi pognute glave kući, ne zbog stida od očevog prijekora kao prije 30 godina, nego zbog tuge u srcu da će te stare sofe biti skinute, bačene... Razmišlja Zekerijah koliko je mudrih glava spustilo se na sedždu tu na njima, koliko je iskrenih dova Gospodaru prašaptano na njima, koliko su tabuta evlija prije kabura držale te sofe, koliko su ćilima držale na sebi, bosanskih ćilima - rađenih vještim i vrijednim rukama. I sad zna samo jedno, da ih želi još više. I kako to biva, kada nešto mora da se desi, ono se desi. Danas taj slikar, oslikava te stare sofe i unosi u njih jedan novi život. One danas žive kao umjetnička djela i pričaju nam priču starih i novih vremena.

„Ne bih znao šta je ljubav, da nisam osjetio šta je čežnja.“ (Rumi)